Djed

Iz Antologije turske priče, Memduh Ševket Esendal: "Djed"

Nađem se s majkom i ocem. Otac mi kaže:
"Jesi li došao, Memduh?"
"Došao sam, oče."
"E, kakav ti je bio život?"
Ne dadnem odgovor odmah, razmišljam.
"I pored toliko sreće, još se misliš", kaže otac.
Ja onda odgovorim:
"Oče, život je lijep i vrijedan onda dok još nije sretan. Nitko ne živi onako kako bi htio."

Sloboda jučer, danas, sutra

Pedeset godina unatrag Albert Camus je zapisao:

Što znači Prometej za današnjeg čovjeka? Nesumnjivo, moglo bi se reći da taj buntovnik, ustremljen protiv bogova, predstavlja model suvremenog čovjeka, te da ono prosvjedovanje što se prije tisuća godina udzizalo nad skitskom pustinjom završava danas u povijesnom grču kojemu nema premca. Ali nešto nam istovremeno govori da on ostaje prognanik među nama, te da smo još uvijek gluhi za snažan krik ljudske pobune kojoj je on usamljeni znamen.

Današnji je čovjek doista onaj koji trpi u prevelikim masama na uskoj površini zemlje, čovjek lišen vatre i hrane, kojemu je sloboda samo luksuz na koji može čekati; i za tog čovjeka postoji još samo pitanje veće patnje kao što u pogledu slobode i njezinih posljednjih svjedoka problem leži jedino u njihovom bržem nestajanju.

Čitajući ponovno ove retke iz Camusevog Prometeja u paklu, razmišljam je li se što promijenilo od tada i zašto me ovaj ulomak toliko podsjeća na film Vrag nosi Pradu...

Stepski vuk II.

Osjećati se raspolovljeno, živjeti između dvije krajnosti, istovremeno voljeti ljudske artifakte i mrziti sve što je ljudsko - potrebu za druženjem, dijeljenjem osjećaja, uopće osjećati,... poput Hesseova Stepskog vuka (Harrya Hellera) i doći do sljedećih zaključaka:

Imao sam, eto u rukama dvije svoje slike, jednu kao autoportret u loše skrpanim stihovima, tužan i tjeskoban poput mene sama, drugu hladno ocrtanu s prividom visoke objektivnosti, od nekoga izvana i odozgo, napisano od nekoga tko više, a ipak manje zna od mene. Te dvije slike zajedno, moja sjetno mucava pjesma i mudra studija nepoznate ruke, nanosile su mi bol, obje su bile u pravu, obje bez kićenja ocrtale moje neutješno postojanje, obje jasno ukazale na nepodnošljivost i neodrživost moga stanja. Taj Stepski vuk mora umrijeti, mora vlastitom rukom okončati svoje omraženo postojanje - ili se pak, rastaljen u smrtonosnom žaru obnovljena pogleda na sebe sama, mora preobraziti, strgnuti svoju krinku i ostvariti novo ja...

I na kraju, samo treba smoći snage i hrabrosti za novi početak umjesto za konačan kraj...

Ljetni pejzaž

Zima je, proteklih smo dana osjetili bockanje hladnoće na licima, rukama pa i nožnim prstima. Zbog toga me posebno opio ovaj ljetni pjezaž Brune Shulza u pripovijetci Kolovoz (zbirka Dućani cimetne boje):

Prigradske kućice tonule su zajedno s prozorima, zabasale u bujnom i zamršenom cvjetanju malih vrtova. Veliki dan kao da je na njih zaboravio; bujno se i tiho razrastalo svakojako bilje, cvijeće i kukolj, zadovoljni zbog te stanke koju su mogli prosanjati na marginama vremena, na rubovima beskonačna dana...

...Isprepleteni gustiš trava, korova,bilja i bodljika plamti u vatri poslijepodneva. Bruji rojevima muha poslijepodnevni vrtni drijemež. Zlatno strnište viče u suncu poput crvene najezde bogomoljki; u obilnoj kiši ognja vrište cvrčci; stručci sjemena eksplodiravaju tiho, poput poljskih skakavaca.