Stepski vuk II.

Osjećati se raspolovljeno, živjeti između dvije krajnosti, istovremeno voljeti ljudske artifakte i mrziti sve što je ljudsko - potrebu za druženjem, dijeljenjem osjećaja, uopće osjećati,... poput Hesseova Stepskog vuka (Harrya Hellera) i doći do sljedećih zaključaka:

Imao sam, eto u rukama dvije svoje slike, jednu kao autoportret u loše skrpanim stihovima, tužan i tjeskoban poput mene sama, drugu hladno ocrtanu s prividom visoke objektivnosti, od nekoga izvana i odozgo, napisano od nekoga tko više, a ipak manje zna od mene. Te dvije slike zajedno, moja sjetno mucava pjesma i mudra studija nepoznate ruke, nanosile su mi bol, obje su bile u pravu, obje bez kićenja ocrtale moje neutješno postojanje, obje jasno ukazale na nepodnošljivost i neodrživost moga stanja. Taj Stepski vuk mora umrijeti, mora vlastitom rukom okončati svoje omraženo postojanje - ili se pak, rastaljen u smrtonosnom žaru obnovljena pogleda na sebe sama, mora preobraziti, strgnuti svoju krinku i ostvariti novo ja...

I na kraju, samo treba smoći snage i hrabrosti za novi početak umjesto za konačan kraj...