Stepski vuk II.

Osjećati se raspolovljeno, živjeti između dvije krajnosti, istovremeno voljeti ljudske artifakte i mrziti sve što je ljudsko - potrebu za druženjem, dijeljenjem osjećaja, uopće osjećati,... poput Hesseova Stepskog vuka (Harrya Hellera) i doći do sljedećih zaključaka:

Imao sam, eto u rukama dvije svoje slike, jednu kao autoportret u loše skrpanim stihovima, tužan i tjeskoban poput mene sama, drugu hladno ocrtanu s prividom visoke objektivnosti, od nekoga izvana i odozgo, napisano od nekoga tko više, a ipak manje zna od mene. Te dvije slike zajedno, moja sjetno mucava pjesma i mudra studija nepoznate ruke, nanosile su mi bol, obje su bile u pravu, obje bez kićenja ocrtale moje neutješno postojanje, obje jasno ukazale na nepodnošljivost i neodrživost moga stanja. Taj Stepski vuk mora umrijeti, mora vlastitom rukom okončati svoje omraženo postojanje - ili se pak, rastaljen u smrtonosnom žaru obnovljena pogleda na sebe sama, mora preobraziti, strgnuti svoju krinku i ostvariti novo ja...

I na kraju, samo treba smoći snage i hrabrosti za novi početak umjesto za konačan kraj...

Stepski vuk

Hermann Hesse, Stepski vuk:

Traktat o stepskom vuku
samo za poremećene

...Svaka ljudska vrsta ima svoja obilježja, svoje signature, svaka svoje vrline i poroke, svaka svoj smrtni grijeh. Jedna od značajki Stepskoga vuka bila je da je on bio večernji čovjek. Jutro je za nj bilo loše doba dana, kojega se bojao i koje mu nikad nije donijelo nešto dobro. Nikad u životu ni jednoga jutra nije zapravo bio radostan, nikad u sate prije podneva nije činio dobro, nije imao dobrih zamisli niti je sebi ili drugima mogao prirediti veselje. Tijekom popodneva polako bi otoplio i živnuo, a tek navečer, u svoje dobre dane, postao bi plodan, žustar, a kadikad zažaren i radostan. S time je u svezi bila i njegova potreba za samoćom i neovisnošću....