Stepski vuk II.

Osjećati se raspolovljeno, živjeti između dvije krajnosti, istovremeno voljeti ljudske artifakte i mrziti sve što je ljudsko - potrebu za druženjem, dijeljenjem osjećaja, uopće osjećati,... poput Hesseova Stepskog vuka (Harrya Hellera) i doći do sljedećih zaključaka:

Imao sam, eto u rukama dvije svoje slike, jednu kao autoportret u loše skrpanim stihovima, tužan i tjeskoban poput mene sama, drugu hladno ocrtanu s prividom visoke objektivnosti, od nekoga izvana i odozgo, napisano od nekoga tko više, a ipak manje zna od mene. Te dvije slike zajedno, moja sjetno mucava pjesma i mudra studija nepoznate ruke, nanosile su mi bol, obje su bile u pravu, obje bez kićenja ocrtale moje neutješno postojanje, obje jasno ukazale na nepodnošljivost i neodrživost moga stanja. Taj Stepski vuk mora umrijeti, mora vlastitom rukom okončati svoje omraženo postojanje - ili se pak, rastaljen u smrtonosnom žaru obnovljena pogleda na sebe sama, mora preobraziti, strgnuti svoju krinku i ostvariti novo ja...

I na kraju, samo treba smoći snage i hrabrosti za novi početak umjesto za konačan kraj...

Ljetni pejzaž

Zima je, proteklih smo dana osjetili bockanje hladnoće na licima, rukama pa i nožnim prstima. Zbog toga me posebno opio ovaj ljetni pjezaž Brune Shulza u pripovijetci Kolovoz (zbirka Dućani cimetne boje):

Prigradske kućice tonule su zajedno s prozorima, zabasale u bujnom i zamršenom cvjetanju malih vrtova. Veliki dan kao da je na njih zaboravio; bujno se i tiho razrastalo svakojako bilje, cvijeće i kukolj, zadovoljni zbog te stanke koju su mogli prosanjati na marginama vremena, na rubovima beskonačna dana...

...Isprepleteni gustiš trava, korova,bilja i bodljika plamti u vatri poslijepodneva. Bruji rojevima muha poslijepodnevni vrtni drijemež. Zlatno strnište viče u suncu poput crvene najezde bogomoljki; u obilnoj kiši ognja vrište cvrčci; stručci sjemena eksplodiravaju tiho, poput poljskih skakavaca.

Književnost

Što je književnost i zašto uopće postoji?
Jedan od odgovora glasi:

Čak ako jednoga dana ljudi, prestanu, ili to budu prisiljeni, pisati i objavljivati, ako knjige postanu nedostupne - pripovjedači će nam davati umjetno disanje usta na uho predući stare priče na nov način: glasno i meko, neodlučno zastajkujući, sad bliže smijehu, sad na rubu suza.

Gunter Grass

Beharistan

Nuruddin Abbdurrahman Džami (r. 23. studenog1414. - 18. studenog 1492.) je posljednji veliki pjesnik klasične perzijske poezije. Pored poezije pisao je i prozna djela. Beharistan (u prijevodu Proljetni vrt) se sastoji od niza anegdota, uglavnom didaktičnih, pisanih rimovanom prozom koja je potkrepljena poantom. Djelo je podijeljeno u 8 poglavlja.

Donosim ulomak iz Vrta četvrtog:

KORIST: Velikodušnost i darežljivost obavezna je bez očekivanja protuusluge ili traženja da ti bude vraćeno, pa makar se ta protuusluga ili vraćanje ogledalo samo u iskazivanju pohvala ili očekivanju sevaba.

STIHOVI
Ko je onaj plemeniti koji ne traži da mu se vrati
nijedno dobro koje od njega potječe,
svaku korist i pohvalu koju za svoje dobro stekneš
zlom i grijehom smatraj, ne traži u tom sreće.

STIHOVI
Onaj ko ciljem velikodušnosti
dobar glas i pohvalu shvaća,
od grada plemenitosti i časti
takvom su daleko vrata.

PRIPOVIJEST: Pitali su jednog plemenitog čovjeka: Da li zbog onog što daješ potrebitima ili udjeluješ ubogima u sebi osjetiš uznositost i očekuješ li od siomašnih zahvalnost? On reče Nipošto! Što se darežljivosti i darivanja tiče, osjećam se kao kutlača u ruci kuhara - ako kutlača nešto usipa u tanjur, zna da je to od kuhara i ne smatra sebe onom koja daje.

Stepski vuk

Hermann Hesse, Stepski vuk:

Traktat o stepskom vuku
samo za poremećene

...Svaka ljudska vrsta ima svoja obilježja, svoje signature, svaka svoje vrline i poroke, svaka svoj smrtni grijeh. Jedna od značajki Stepskoga vuka bila je da je on bio večernji čovjek. Jutro je za nj bilo loše doba dana, kojega se bojao i koje mu nikad nije donijelo nešto dobro. Nikad u životu ni jednoga jutra nije zapravo bio radostan, nikad u sate prije podneva nije činio dobro, nije imao dobrih zamisli niti je sebi ili drugima mogao prirediti veselje. Tijekom popodneva polako bi otoplio i živnuo, a tek navečer, u svoje dobre dane, postao bi plodan, žustar, a kadikad zažaren i radostan. S time je u svezi bila i njegova potreba za samoćom i neovisnošću....

Staza savršenstva - Damapada

Što je staza savršenstva (Damapada)?
Knjiga koja je slučajno dulatala u moje ruke 2. siječnja 2009. godine...
Ukratko, Damapada je zbirka aforizama koja je vjerojatno nastala u trećem stoljeću prije Krista kao ilustracija budističkog moralnog sustava (dame). Pisana je jezikom Pali, a označava stazu savršenstva na kojoj čovjek hoda prema najvišoj istini vlastitim koracima i djelima.
Da ne duljim o Damapadi, slijedi nekoliko aforizama iz iste :

"Uvrijedio me, povrijedio me je, porazio me je, opljačkao me je."Ljudi koji koji ovako misle neće se osloboditi mržnje.

Jer mržnja se ne pobjeđuje mržnjom: mržnja se pobjeđuje ljubavlju. Ovo je vječni zakon.


Ako budala može uvidjeti svoju glupost, onda je barem u tome mudra. Budala koja smatra da je mudra je zaista prava budala.

Bolja od tisuću beskorisnih riječi je jedna jedina riječ koja donosi mir.

Čovjek koji zbog svoje sreće ne šteti drugima koji također žele sreću, nakon toga će naći sreću.

Za čovjeka se ne govori da je mudar ako govori bez prestanka; ali ako čovjek voli, ako je miran i neustrašiv, onda se kaže da je zaista mudar.

Ima još mnogo aforizama, ali izabrala sam ove jer su opće ljudski i jer ih vrlo lako možemo pretočiti i u kršćanski svjetonazor (Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas).
Zašto još? Početak je nove godine koju nam svi pokušavaju već na početku dočarati što crnje, hajd`mo onda, ipak gledati kako je možemo učiniti boljom i sretnijom, budimo mudri i volimo.